U Osnovnoj školi Antuna Gustava Matoša 4. ožujka 2025. učenik 8.d razrednog odjela Mihael Habazin predstavljao je našu školu na županijskoj smotri LiDraNo.

Mihael se već dugi niz godina bavi pisanjem poezije i proze. Vrlo rado čita i odličan je učenik, a pohađa i glazbenu školu. Samozatajan je i nenametljiv, a njegove pjesme i priče objavljene su u Modroj lasti te je sudjelovao na mnogim literarnim natječajima.

Iako je tek osmi razred, iza sebe ima impozantan broj literarnih ostvaraja.

Ove je godine na smotri LiDraNo sudjelovao pjesmom Percezal Frak koju možete pročitati u nastavku.

Percezal Frak

Percezal Frak maleni je urar bio,
toliko malen da je u uri s njihalom živio.
To je bila ura izrađena taman po mjeri za Fraka,
za tog profinjenog i elegantnog gospodina, ali i prpošnog i razigranog veseljaka.

Frak je imao štap na čijem je vrhu stajala sićušna ura, imao je i dražesnu džepnu uru,
te sitne dvije naprave nosio je na svaku svoju avanturu.
Malčice prevelik zeleni cilindar Percezalu je oplemenio njegovu okruglastu glavu,
dok su mu smeđi frak, bijela mašna i još bjelja kragna krasile raskošnu opravu.

Percezalova mudra brada bila je tamnosmeđa s tračcima zelene boje,
takve su mu bile i preostale vlasi kose što mu raštrkane na glavi stoje.
Percezal Frak bio je stanovnik šume, bio je on oprezan gospodin istančana sluha,
sve bi opazio i uvijek bi osluškivao sa svoja dva vjerna i naćuljena klempava uha.

Frak je bio veselo i vrckavo sitno biće,
volio je pjesmu i ples, dojmljive zgode i uzbudljive priče.
Katkad bi radostan skakutao, a katkad bi se vraćao u svoju uru ganut,
nitko nikad nije znao što će mu pred njegove zaigrane misli banut.

Percezala Fraka jednog je dana ugrabila jarost,
više nije pjevušio, zaslijepila ga je uznositost i duboka starost.
Družio se nevoljko, a sve je češće bio ljut i mrk, njegovo pjevušenje zamrlo je od jada,
toliko se ljutio da mu se nakostriješila i njegova mudra brada.

Kad bi sva bića pohrlila na druženje i igru pravu,
Frak bi na zemlju legao i s listom si pokrio glavu.
Kad bi veselo i bezbrižno pjevušilo i razgovaralo svako biće,
Frak bi gurnuo u uši dvije bube da ne mora slušati te dosadne pjesme i priče.

Percezal Frak više sretan bio nije,
nitko, pa čak ni ja, nije ga vidio kako se smije.

Život mu više nije bio drag i mio,
Percezal Frak, tužan starac, živjeti više nije htio.

Svakim je danom bivao sve tužniji, žalopojke je pisao,
kovitlale bi se nad njim misli turobne, od nesnosne tuge bi uzdisao,
no nakon dugo vremena spoznao je ljepotu života Percezal Frak,
njegovo srce voljnije je zakucalo, još uvijek se čuje tik-tak, tik-tak.

 

Mihael je, osim navedenom pjesmom, školu predstavio na općinskoj razini i novinarskim radom u kojem je pisao o svojim omiljenim djelima – Gospodaru prstenova i Kronikama iz Narnije.

Ova su ga djela inspirirala da i sam počne pisati fikciju. Tako je nastao lik Fraka, središnja ličnost romana koji trenutno piše, a o njemu ste čitali i u pjesmi Percezal Frak.

Frak, prsten i ormar

Gospodar prstenova J. R. R. Tolkiena i Kronike iz Narnije (napose Lav, Vještica i
ormar) C. S. Lewisa ostavili su na mene neizbrisiv trag i neutaživu žeđ za još i još takvih
djela. Naime, to su knjige koje ispunjavaju jednu od najvažnijih svrha umjetnosti: draškaju
prepredenu i nezasitnu maštu. Osim toga, te su me knjige potaknule na stvaralaštvo,
nadahnule su me da stvorim svojeg lika Percezala Fraka i da napišem priču i zbirku pjesama
nazvanu po njemu.
Frodo, glavni lik Gospodara prstenova, za razliku od Petera, Susan, Edmunda i Lucy,
glavnih likova većine knjiga iz serijala Kronike iz Narnije, dio je nestvarnoga svijeta
(Međuzemlja), dok su navedena djeca otkrila Narniju ušavši u nju iz stvarnoga svijeta. To je
ključna razlika, no po mnogočemu su ta djela slična (što možemo povezati s prijateljstvom
dvaju autora). Tolkien je volio isticati da Gospodar prstenova nije alegorijsko djelo, iako je
neminovno da je u Prvom svjetskom ratu proživio mnoge traume koje su ga, rekao bih,
nesvjesno nagnale da stvori to „čudovište“ od trilogije. Primjerice, mnogi govore da Prsten
Moći predstavlja atomsku bombu, a da je Mordor nadahnut odvratnim prizorima iz rata.
Posebnost Silmarilliona, djela koje prethodi Gospodaru prstenova u Tolkienovom svijetu, ali i
u stvarnom svijetu (počeo ga je pisati prije), Tolkien opisuje u pismu Miltonu Waldmanu iz
1951. ovako: „Legendarni Silmarillion je poseban i razlikuje se od svega sličnoga što
poznajem jer nije antropocentričan. Središte njegova pogleda i zanimanja nisu ljudi nego
vilenjaci.“ To možemo tumačiti kao vrstu eskapizma uzrokovanu ratnim zbivanjem, upravo
zbog toga Tolkien sebe uspoređuje s hobitima: živi mirnim životom (osim u djetinjstvu kada
je izgubio oca i majku, ali i s Frodom koji je također ostao bez roditelja), voli pućkati lulu,
odijeva vedrije boje i sl. Zbog J. R. R. Tolkiena je C. S. Lewis postao jedan od najvećih
kršćanskih pisaca 20. stoljeća. Naime, nakon smrti roditelja, Tolkiena odgaja svećenik. On mu
je duboko usadio vjeru u srce. Kada je Tolkien postao filologom i kada je predavao u Oxfordu
kao i Lewis, tada je Tolkien Lewisu, čvrstom ateistu, usadio u srce vjeru. Nekoliko godina
poslije Lewis je dovršio Kronike iz Narnije, djelo koje je u cijelosti odraz Biblije. Lik Isusa je
Aslan, kralj Narnije kojeg razapinje Bijela vještica, a koji nakon svoje smrti uskrsne. Njegov
je otac Veliki car nad morem (ili Bog). Peter, Susan, Edmund i Lucy su poput proroka, u
konverzaciji između Lucy i fauna Tamnusa saznajemo da jedino Adamov sin i Evina kći
mogu postati kraljevima i kraljicama Narnije, kraj Posljednje bitke podsjeća na Sudnji dan.

Budući da je Lewis bio kršćanski apologet nesumnjivo je da su sve paralele povučene
promišljeno i s ciljem. Kao što sam spomenuo, Frodo je dio Međuzemlja, dok su Peter, Susan,
Edmund i Lucy dio stvarnoga svijeta, dakle oni su otkrili Narniju, nisu oduvijek bili njezin
sastavni dio. Takvu i slične stvarnosti Tolkien zorno opisuje u svojem eseju O bajkama. On
dijeli stvarnost na primarnu i sekundarnu. Primarna stvarnost jest stvarnost koja je temelj za
stvaranje sekundarne stvarnosti (mi smo dio takve stvarnosti), dok je sekundarna stvarnost
opisana u knjigama i uprizorena u filmovima. Ključan potez (koji je poveznica s Tolkienovim
esejem i njegovim trudom uloženim u preobraćenje Lewisa u religijskog čovjeka) jest taj da
dok su se dva jezikoslovca šetala Addisonovim šetalištem u sklopu Magdalen Collegea u
Oxfordu, Tolkien je rekao Lewisu da čak i u ovom znanstvenom (modernom) svijetu u kojem
nam govore da je smrt kraj i da više ne postojimo, da smo skup atoma koji bivstvuje u pukoj
prolaznosti, da čak i u tom svijetu čeznemo za dobrom knjigom, filmom, glazbom ili
izložbom slika, trošimo novac na tako nešto jer umjetnost u nama „čisti“ primarnu stvarnost,
mi bježimo od suhoparnosti svakodnevnog života, bježimo u ono natprirodno. Kao što
Tolkien napominje, iako su mitovi, bajke i legende izmišljeni, oni sude našu stvarnost, jer nije
zemlja (nešto nama razumljivo) ta koja sudi nebesa, već su nebesa (nešto potpuno izvan
dohvata naše inteligencije) ta koja sude zemlju. To se sve odražava na Tolkienova i Lewisova
djela koja su potpuno obogatila književni svijet.
Gospodar prstenova i Kronike iz Narnije serijali su koji su me popuno okupirali i
inspirirali, prepuni su mudrih misli koje će, siguran sam, zanavijek ostati ovdje i da neće pasti
u zaborav u daljoj budućnosti. Nadam se da će budući čitatelji prodrijeti do višeg
razumijevanja Tolkiena i Lewisa, da će se zdušno upustiti u svijet fikcije, u svijet koji sudi
našu zbilju, koji se s njom stapa, koji s njom prijateljuje. Tolkienova su i Lewisova djela djela
koja su nadživjela svoje autore i nadam se da nitko neće reći završnu rečenicu Gospodara
prstenova koju izgovara Sam Galpsi: „Eto, vratio sam se.“ Naime, nemoguće je vratiti se i
izroniti iz svijeta takva dva književna diva.

Čestitamo Mihaelu i želimo mu mnogo uspjeha u daljnjem obrazovanju i pisanju!