Biti socijalni pedagog znači imati otvorene oči za prepoznati dijete koje treba pomoć i podršku, otvorene ruke za zagrljaj, toplinu i utjehu, otvoreno srce za iskazati iskreni interes za brige i probleme djeteta te znanja i vještine za pravovremenu intervenciju.
Vidjeti, čuti i pristupiti djetetu čiji je razvoj u riziku, poziv je koji sam osjetila još u ranoj dobi. Oduvijek sam osjećala empatiju prema djeci čije ponašanje odstupa od većine, privlači pažnju ili ih čini nevidljivima za druge.
„Kako shvatiti dijete koje se ponaša drugačije od očekivanog?“, pitanje je koje se često javlja u mislima mnogih učitelja, roditelja, stručnjaka pa i mnoge djece.
Poziv je osjetiti potrebu pružati stručnu podršku i pomoći djeci koja su u riziku za razvoj problema u ponašanju, međutim, socijalnopedagoška odgovornost je shvatiti da je njihovo ponašanje zapravo poziv u pomoć.
Nepoželjno ponašanje djeteta alarm je koji se pali kada je određena djetetova potreba ostala nezadovoljena. Potreba na koju nitko ne odgovara, a koja i dalje postoji i čeka odgovor, nepovoljno utječe na svakodnevni život djeteta odnosno na njegove odnose prema sebi, školi, obitelji i/ili vršnjacima.
Neispunjenu potrebu treba nadopuniti – možda je to potreba za osnovnim životnim uvjetima, potreba za osjećajem sigurnosti, potreba za ljubavlju i pripadanjem, potreba za poštovanjem ili samoostvarenjem. Ukoliko dijete ne dobiva adekvatan odgovor na svoje osnovne životne potrebe, prazninu koja nastaje pokušat će ispuniti na neadekvatne načine, primjerice: agresijom prema sebi i/ili drugima, bijegom u virtualni svijet, izazivanjem pažnje na neadekvatne načine, kršenjem školskih pravila, konzumacijom alkohola ili psihoaktivnih sredstava, neizvršavanjem školskih obveza ili povlačenjem, samoozljeđivanjem, negativnim mislima o sebi i slično.
Kako na adekvatan način odgovoriti na detektirane potrebe, pravi je izazov za roditelje i učitelje. U tome vidim vlastitu savjetodavnu ulogu kao stručna suradnica socijalna pedagoginja OŠ Kajzerica.
Edukacijsko – rehabilitacijski fakultet utabao je moj put u profesionalni razvoj u području socijalne pedagogije. Omogućio mi je osnovna znanja o prevenciji, tretmanu i posttretmanu te procjeni i detekciji potreba djece koja su u riziku za razvoj ili su već razvila teškoće u ponašanju, rizična ponašanja ili poremećaje u ponašanju. Stekla sam znanja, vještine i kompetencije koje predstavljaju temelj za pružanje stručne podrške i pomoći djeci, roditeljima i učiteljima u području problema u ponašanju, odnosno, izazova na odgojnom planu.
Problem u ponašanju djeteta, uz ispravan pristup i podršku, postaje odgojni izazov na koji roditelj uspješno odgovara.
Mišljena sam kako je u radu potrebno primijeniti više raznolikih pristupa, metoda i tehnika stoga sam se nakon fakulteta nastavila educirati u području preventivnih programa te kreativno – ekspresivnih metoda rada.
Dosadašnje profesionalno iskustvo naučilo me puno toga u području problema u ponašanju djece i mladih, međutim najvažnija lekcija glasi: Graditi odnos s djetetom znači graditi put prema vratima unutarnjeg svijeta djeteta.
Zapitajmo se: bismo li stranca pustili u svoju kuću kada nam pokuca na vrata?
Ukoliko pred dijete bacamo pitanje za pitanjem o nesretnom događaju ili nepoželjnom ponašanju, bez pokazivanja iskrenog interesa za njegovu dobrobit, naići ćemo na zaključana vrata, a vrlo često i na visoke betonske zidove koji štite njegov unutarnji svijet.
Upoznavanje, kreiranje ugodne i sigurne atmosfere, zanimanje za djetetove interese i poticanje istih, imenovanje jakih snaga djeteta, put je u stvaranje odnosa. Ukoliko dijete osjeti povjerenje, sigurnost i dobronamjernost, polako otvara vrata svog unutarnjeg svijeta, vrata ranjivosti, vrata stvarnih nezadovoljenih potreba. Tada možemo pristupati sveobuhvatno s ispravnim intervencijama.
Socijalnopedagoški rad kreće stvaranjem pozitivnih odnosa, teče kroz brigu o djetetovim potrebama i pravima, a završava kada dijete kaže: „Draga Socka, hvala na svemu, sada mogu sam/a jer znam kako i znam u kojem smjeru.“
Škola je satkana od brojnih staza koje predstavljaju razvojne puteve djece. Važno je naglasiti kako niti jedna staza nije u potpunosti ista jer svako dijete ima svoj specifičan razvojni put. Moguće je da se na stazama povremeno jave kriva skretanja zbog izazovnog razvojnog razdoblja.
Moja misija u radu s djecom je graditi odnose, kreirati ugodnu atmosferu te ih u situacijama donošenja nedjelotvornih odluka, savjetovati i potaknuti na razmišljanje o boljim izborima kroz istovremeno pružanje alata koji će im pomoći u realizaciji istih.
Ako su gladni samopouzdanja – nahraniti ih razvojem pozitive slike o sebi.
Ako su žedni pozitivnih vršnjačkih odnosa – dati im da piju s izvora suradničkih i socijalnih vještina.
Ako su umorni od doživljavanja školskog neuspjeha – pružiti im odmor u krilu tehnika učenja i motivirati ih za nove pobjede.
Ako im nedostaje kontrole u ljutnji, razočaranju ili povrijeđenosti – utješiti ih i naučiti ih strategijama nošenja s neugodnim emocijama.
Ako su razočarani zbog zadirkivanja vršnjaka – naučiti ih kako da se zauzimaju za sebe.
Socijalnopedagoška intervencija temelji se na teorijskom znanju i praktičnim vještinama, međutim, izvor joj je ukorijenjen u duboko posađenom uvjerenju: svako dijete ima pravo na pozitivan razvoj. Moja uloga je biti dio toga.
Individualni savjetodavni rad odvija se prema prethodnom dogovoru u okviru radnog vremena:
Ponedjeljak i srijeda – od 8:00 do 14:00
Utorak – od 12:00 do 18:00
Četvrtak – od 13:00 do 19:00
Petak – prema dogovoru, naizmjenično popodnevna i jutarnja smjena
Raspored je podložan promjenama.
Kontakti:
01/6454782